Stanje uma
Nezadovoljstvo. Neshvacenost. Praznina. Frustracija. Napaljenost. Zbunjenost. Nada. Strah. Sreca.
Da li ove, naizgled nespojive reči koje opisuju stanje uma mogu da čine neku celinu? U mojoj glavi mogu. U glavi koja je prosla kroz sva ta stanja, um koji je procesuirao ta stanja i pokušavao da pronađe logično objašnjenje zašto sam trenutno u toj fazi u kojoj sam. Nekada lakše, nekada teže, nekada uspešno a nekada samo prividno procesuira i navodno reši problem, koji je i dalje tu.
Imate 26 godina, završili ste fakultet, sticali iskustvo na mestu i u zemlji koja predstavlja Meku i Medinu vaše profesije, zaposlili ste se sa 23 godine u svojoj zemlji, volite to što radite, na stranu sve te situacije koje vas nerviraju svakodnevno, zbog kojih biste pokupili prnje i oterali sve na jedno mesto, ali ljubav prema tome što radite i što ste o tome maštali od osnovne škole, vas i dalje zadržava tu gde jeste. Prijatno radno okruženje, normalno radno okruženje. A normalno radno okruženje uključuje i sujetne ljude, ljude koji vam guraju klipove u točkove, koji kada uradite nešto dobro ne čestitaju na tome već postanu frustrirani zato što se oni nisu setili toga pre vas i gomila drugih situacija koje su vam isprva bile neshvatljive, ali ste shvatili da je to "normalno". Da, da, zapravo i jeste, i to vas tera da budete bolji. Inat je čudo. Iz inata su mnoge dobre stvari nastale za ovaj svet, ali one malo manje dobre. Elem, imate srećnu porodicu, roditelje koji su preko 30 godina u braku, i nisu jedan od onih parova koji otaljavaju ostatak svog bračnog života, već sasvim suprotno, brata koji je uspeo u onome što je zacrtao, oženio se, uspeo sebi da priušti da se skući bez velikih finansijskih vratolomija i trikova, sve je lepo sjajno bajno. Rekli biste "ja sam baš zadovoljan svojim životom". Vraga jeste... Znate onu narodnu, "kada vam je sve potaman u životu, stavite kamenčić u cipelu da vas žulja, da se ne opustite". Čime ste nezadovoljni? Ekonomskom situacijom? Netačno. Političkom situacijom? Netačno. Migrantskom krizom u Evropi? Netačno. Gužvom u prevozu? Neistuširanim ljudima u istom? Netačno... Hm... Sobom? Bravoooo!!! Imamo pobednika!!! Zašto bih ja bio nezadovoljan sobom? Prosto... Život ne čine samo posao, karijera, novac, izlasci, mogućnost da sebi priuštite odmor a da pritom ne grcate do sledećeg. Čine ga sitnice, nekom nebitne, koje me drmnu i podsete me da sam živ i da mi je drago što je tako. Nekako mi je uvek nesto nedostajalo. Jing je bio bez Janga, Mirko bez Slavka, Molder bez Skali, Crni bez belog eurokrema u posudici... Ta druga polovina je zapravo ono što me čini živim i daje mi volju za sve. Svaki dan mi je bio isti... Ujutru zvone svi mogući i nemogući alarmi, odlaganje istih, meskoljenje po krevetu, i onda kada shvatim da je vrag odneo šalu, brzinsko spremanje, brijanje, ispijanje vrele kafe na nogama kako bi mi cigareta koju ću ispušiti do stanice pružila veće zadovoljstvo... A kroz dim cigarete, pored čestica mojih pluća i zdravlja, delom odlazi i nezadovoljstvo i frustracija, delom zbog toga što nisam ustao na vreme i kao čovek krenuo na posao, a većim delom zbog nezadovoljstva sobom, i zbog toga što mi je svaki jebeni dan isti...
Znate ono, u narodu uvrženo mišljenje da kada neko završi fakultet, nadje dobar posao, nekada se i vojska pominjala, treba da se ženi, jer pobogu tako se to radi... Ne shvatam. Nikada nisam voleo da se ponašam i živim po šablonu, samo zato što to "tako treba". Čemu to? Kada bismo se svi tako ponašali, bili bismo svi isti... Dosadni... Dosadno... Tek bi onda bilo teško da ustanem ujutru iz kreveta, možda čak ne bih ni ustao više nikada. Poenta je da li mene neko pita da li ja to želim, kako se ja osećam po tom pitanju, generalno po pitanju tih društvenih šablona? Imam sreću da nemam dva matorca koji nisu opterećeni tim normama, i neće smatrati da su uspeli u životu jer im sinovi rade ono što društvo nalaže i rado sve "kako treba". Sigurno znate i onu "Majka zna. Majka oseća." I to je istina, tačno osetim kada majka zna da mi se nešto dešava, i zna kada treba da se povuče a kada da insistira ne nečemu i ima savršeni osećaj da mi uputi reči koje rešavaju sve i šalju me u stanje nirvane. Ona mene shvata jer se nije utopila u kolotečinu zvanom društvene norme... I da, ona je ta koja će prva reći da ne treba raditi stvari "kako treba" već kako ih osećate.
Svakom je neko potreban. Ko god kaže da savršeno funkcioniše sam i da mu je tako lepo, prosto ne govori istinu. To je taj Jang, Slavko, Skali za kojima svi mi svesno ili nesvesno tragamo. Ima ona teorija po kojoj treba čekati i ostaviti sudbini da sama reši sve... Glupost! Po cenu greške treba tragati za svojim Jangom, Slavkom ili Skali. Verovatnoća je ogromna da vam neće uspeti iz prvog puta, i da ćete možda biti u zabludi da ste pronašli svog Janga, Mirka, ali nema veze, pokušali ste, nastavljate dalje... Najgore od svega je čekati da se stvari dese... Da, stvari će se desiti ali mimo vas. I u tom čekanju praznina koju osećate postajaće sve veća, i čekanjem rizikujete da vas proguta, a nakon toga ste vi ta praznina... Ljuštura...
Kada pokušavate da popunite prazninu, time što ćete tragati za svojim Jangom, Slavkom, Skali, i ne uspete tome, ili još gore, pronađete, ali shvatite da je to prividno, nastaje frustracija. Frustracija čime? Sobom? Bravoooo!!! Um počinje da se igra sa vama i navodi vas da pomislite da zapravo nešto nije u redu sa vama, da je do vas, da je problem u vama... Pokušavajući da se promenite, i oblikujete prema normama koje je naše društvo postavilo, btw društvo koje se oduševljava prizemnim i primitivnim stvarima, shvatite da je to jedno veliko sranje, i da ste izgubili identitet. Izgubili ste sebe. Šta sledi? Frustracija... Frustrirani ste time što ne uspevate da zgrabite delić sreće koji vam pripada, a svakome pripada delić sreće, svi imaju pravo na to... O tome šta za koga predstavlja sreća ne diskutujem, različita su shvatanja, ali svako zaslužuje da bude srećan ili bar da oseti njen ukus, jer će ga to terati da teži tome, da menja stvari u svom životu, kako bi ponovo osetio njene čari.
Velike stvari su se desile na ovom svetu zbog jedne stvari. Napaljenosti. Zbog razmišljanja drugom glavom, mnoga carstva su propala, nastali ratovi, ljudi gubili živote. To je taj trenutak kada vaš um ulazi u stanje u kom ne može prisebno da odlučuje, i kada želite da, vođeni običnim životnjskim nagonom, kroz fizički kontakt sa drugom osobom izbacite frustraciju iz sebe. I to se svima dešava, to se meni desilo... Mogao sam te večeri da odem u krevet, opet ujutru odlažem alarme i u žurbi odlazim na posao, ali u tome me je sprečila napaljenost. Ta napaljenost me je naterala da izadjem iz stana u 2 ujutru i krenem u avanturu, u nepoznato, imajući u glavi sledeći scenario: provešću se lepo, opustiću se, problemi će mi prividno nestati, jednostavno iskuliraću se malo. I desilo se da. Početna nervoza, razgovor o nebitnim stvarima, slanje raznih signala i konačno se desilo... Nagon je proradio, prešlo se sa reči na dela... Dela ne bi ni bilo da nije bilo... pogađate... Napaljenosti... Nespretan pozdrav, brzinsko oblačenje i odlazak uz bratski pozdrav...
Nisam pridavao mnogo značaja samom noćnom susretu, jer sam mislio da smo bili vođeni gore pomenutom napaljenošću, i da ćemo se vratiti svakodnevnoj kolotečini i ritualima koje svakodnevno obavljamo jer mislimo da je to naš identitet, nešto po čemu se razlikujemo od drugih... Vraga... Um je rešio da se poigra sa mnom, i da me stavi u situaciju u kojoj nisam bio ranije... Kao kada vas neko uči da plivate i reši da to učini tako što će vas baciti u vodu i reći "Snađi se"... Mlatim nespretno rukama i nogama i pokušavam da se održim na površini, na površini nečeg novog što mi se dešava... Zbunjen sam... Svakim novim susretom zbunjenost je bila sve veća. Dešavaju mi se stvari koje ne umem da pojasnim, ne razumem. Objašnjavam to samo kao nekom vrstom faze. Ali ja ne bih bio ja kada ne bih to raščlanio u svojoj glavi do najsitnijih detalja...
Raščlanjavanje te situacije me je dovelo do, u tom trenutku, šokantnog zaključka za mene. Sve one stvari kojima nisam pridavao značaja, tipa leptirići u stomaku, iščekivanje ponovnog susreta, pa makar to bila obična kafa, nekontrolisani osmeh prilikom susreta, lep osećaj u sebi; dešavale su se meni, meni koji u to nije verovao...Onog jutra kada sam shvatio da je Jang zaboravio duks kod mene, uzevsi da ga složim, mahinalno sam ga pomirisao, mirisao je na njega, prislonio sam ga uz sebe i zapitao se...Da li je moguće? Meni? Da... Moguće je, zaljubio sam se... Do ušiju! Večito pitanje koje sledi nakon ovog zaključka je; a da li i druga strana gaji to isto prema vama? Voleli biste da je tako... Nadate se... Nada poslednja umire... Šaljete razne signale, osećate da je tako, ali balkanski mentalitet radi u vama, ne želite da pokažete emocije, da ne bi došlo da neprijatnih situacija kako za vas tako i za drugu stranu... Ali ta nada... Čemu sam se ja zapravo nadao? Nadao sam se da je ta osoba moj Jang, moj Slavko, moja Skali, moj beli deo eurokrema... I kao što to uvek radim, uz neki običan razgovor, šaljivim tonom, provučem svoja razmišljanja i vešto upakovane emocije kroz razgovor sa potencijalnim Jangom, Slavkom, Skali... I nastaje situacija koja me je iznenadila ali kojoj sam se nadao... Osećaji su obostrani... U tom trenutku kada smo rekli da se volimo shvatio sam izraz "preplavile su me emocije". Toliko jake da su mi oči ovlažile. Da, ja sam Balkanac... Da, ja sam mogao da zaplačem tada... Imate problem sa tim? I don't care!
Našao sam svoj Jang, svog Slavka, svoju Skali i svoj beli deo eurokrema... I osećaj je izvanredan. Prelep osećaj... Osećaj emotivne ispunjenosti... Više nisam ljuštura, nisam pola čoveka, imam drugu polovinu, Janga koja me upotpunjuje, čini da sam uvek dobro raspoložen, vedar, da mi ništa nije teško... Jang je ta sitnica sa početka koje me drma i podseća da sam živ i da volim što sam živ. Moj um je vrlo čudna stvar... Opet se poigrao sa mnom. Kao i većina ljudi, upotrebio sam famoznu rečenicu - "Previše dobro da bi bilo istinito", i nastaju strahovi... Strahovi od čega? Da ću biti ostavljen, povređen, ucveljen? Delimično istina, ali većim delom što bi to značilo da ću izgubiti deo sebe, da ću ponovo biti ljuštura koja će se sama buditi, odlagati bezbroj mogućih i nemogućih alarma, ispijati vrelu kafu na brzinu i odlaziti na posao ostavljajući iza sebe dim cigarete pomešan sa tugom... Ali, rešio sam da igram igru koju je započeo moj um, umesto da se prepustim logičkim rešenjima koje je on servirao, rešio sam da se prepustim, da uživam u sitnicama zbog kojih sam živ, da ne dozvolim da me strah nadvlada i da se jednostavno povučem... Ne, ne... Našao sam svoj Jang! Ili je on našao mene? Ili možda ona priča o sudbini dobija smisao? Možda...
Savladan je strah. Pobedio sam u igri koju je započeo moj um. Prepustio sam se i uživam. Meni je lepo, imam svoj Jang! Više se ne budim uz bezbroj mogućih i nemogućih alarma, ne razvlačim se bezvoljno po krevetu... Zašto? Zato što je na drugoj strani kreveta moj Jang. Ustajem pun volje za životom, kuvam kafu koju ćemo zajedno ispiti i zapalti cigarete, iz kojih će dim pored nikotina biti pomešan zadovoljstvom, radošću i ispunjenošću. Spremamo se za posao lagano, i naravno uvek ostaje neispijena šolja kafe koju Jang nije završio, i koja je u ovom trenutku led ledena, a ja je završavam dok pišem ovo jer volim mog Janga, to je njegova kafa. Gledajući u Jangovu košulju za izlaske koja visi na ofingeru na vratima mog ormana, shvatam da je to to. Možda sam pobedio u igri koju je započeo moj um, ali možda je moj um i hteo da pobedim...
Kako god, ishod je fenomentastičan! Osećam ukus sreće, jer je i ja zaslužujem kao i svi.